sad smo dalje

osjećaš prostor

nešto kao

oštar zrak

naizgled

sječe 

zadnje

niti

koje nas drže 

prazninu

stvarnosti

koja stiže

ne možemo ispuniti

kremastim nebom

i suncem

okusa čokolade 

takve

stvari

lebde

samo

na oblaku

koji

plovi

prije sumnje 

i onda opet selimo

šatore 

sa zadnje granice

svoje tajne 

na drugi kraj svijeta 

u otkrivanje neke

druge 

neproniknute  

da je možda opet  

vratimo u more  

bez ispraćaja

bez povorke   

mramornom

pločom

samoće

i nestajućim

odjecima bola.